Una u mom oku - Micgrafika

Micgrafika
Autor Danijel Pedi
Idi na sadržaj
UNA U MOM OKU
UNA U MOM OKU
SVJEDOČANSTVO O OPERACIJI HRVATSKE VOJSKE "UNA-95"
Semper Fidelis
    Nakon Vojno-redarstvene operacije "Oluja 95" i veličanstvene pobjede u toj operaciji, te oslobođenjem većeg dijela od trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske, kao brigadni izvidnici 2. gardijske brigade "Grom", pojačani tenkovskom posadom, bili smo smješteni u naselju Maja na Banovini odakle smo često odlazili u tzv. akcije čišćenja terena od zaostalih razbijenih neprijateljskih grupa i pojedinaca kojih je bilo dosta po šumama i zaseocima brdovite Banovine.
    Iako se veći dio neprijatelja predao ili je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu ili Republiku Srbiju, bojeći se odmazde zbog počinjenja etničkog čišćenja i brojnih ratnih zločina na okupiranom prostoru Republike Hrvatske, dio naoružanih neprijateljskih snaga i pojedinaca se sakrivao po šumama ne želeći se predati. Iako im je svima zajamčen oprost ili amnestija, ukoliko nisu počinili ratne zločine.
Kao takvi su predstavljali ozbiljnu opasnost za stanovništvo koje se počelo vraćati u svoja razrušena i spaljena sela iz kojih su bili protjerani 1991. godine. I to nakon etničkog čišćenja od strane pobunjenih Srba, koje je pomagao i naoružavao Slobodan Milošević i vlast Republike Srbije, uz pomoć takozvane Jugoslavenske Narodne Armije, koju je potpuno preuzela Republika Srbija nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.
    Već smo bili dosta dobro uvježbani za sve vrste borbe, tako da, kad nam je 18. rujna 1995. godine stigla zapovijed za akciju, rutinski smo se pripremili za još "jedan dan na poslu".
Prvi vod naše satnije je otišao u Dvor na Uni, dok smo mi iz drugog voda prebačeni kamionom, uz pratnju Vojne policije do Hrvatske Dubice. Znam da nam je Vojni policajac zaželio sreću kad nas je dopratio do mjesta okupljanja.
    Bila je magla, prijepodne, i čekali smo da se magla raziđe kako bi akcija mogla početi.
Bilo mi je drago kad sam vidio suborce iz prve pješačke bojne "Crnih Mambi". Bili smo u istoj vojarni u Trsteniku sa njima tako da sam se poznavao sa mnogima od njih. A i u "Oluji" je naš vod bio pridodan prvoj bojnoj i znam da su dečki odlični ratnici i mnogi od njih su prošli čitav Domovinski rat te su imali veliko iskustvo u bitkama za slobodu Hrvatske.
 
    Bili smo samo djelomično upoznati sa detaljima akcije koja nas čeka. Djelovali smo na pomoćnom smjeru napada Hrvatska Dubica - Bosanska Dubica. Trebali smo osigurati mostobran kad se digne magla kako bi se uvele ostale snage i oklop preko Une, vjerojatno se planirala izrada pontonskog mosta za prijelaz tenkova i drugih vozila.
Znam da nisam bio pretjerano nervozan, bilo je adrenalina jer se spremala bitka. Ali sam uz sebe imao suborce uz koje sam se osjećao sigurnim. A i u kombinaciji sa našim tenkovima, vjerovao sam da smo nezaustavljivi.
Magla se podigla i mi smo zalegli po zaklonima na našoj obali i čekali da dečki sa protuoklopom očiste suprotnu obalu na kojoj su bili neprijateljski bunkeri.

    I krenulo je...
 
    Zemlja se tresla od stotina eksplozija koje su pogađale suprotnu obalu Une. Znam da sam pomislio da to na drugoj obali nitko ne može preživjeti. Djelovalo je istodobno zastrašujuće i impresivno dok su eksplozije dizale zemlju iz rovova i beton neprijateljskih bunkera u zrak.
    Detonacije su prestale i otišli smo do čamca koji nas je trebao prebaciti na suprotnu obalu.
Ukrcavši se u čamac primjetili smo da će nas voziti ročni vojnik. Pitali smo ga da li se boji na što je on odgovorio da ako nas nije strah, nije ni njega. Kasnije je zasluženo dobio visoko odlikovanje za hrabrost jer je za cijelo vrijeme žestoke bitke vozio čamac preko rijeke i nazad. Zaslužio je iskreno poštovanje svih nas.
   Krenuli smo u prvom čamcu, naš 2. izvidnički vod sa pojedincima iz 1. pješačke bojne. Bilo nas je možda desetak jer je dio ljudi bio na bolovanju zbog ranjavanja u "Oluji". Cijevi usmjerene na neprijateljsku obalu, ja u svojem maskirnom šeširu i sa M72 puškostrojnicom. Pokušavali smo biti što manje mete u čamcu za slučaj da počnu pucati po nama.
   Odjednom, na skoro polovini rijeke Une, motor čamca je prestao raditi. Una je bila brza, mutna i nabujala te nas je počela nositi i zakretati.
Dok je ročnik pokušavao upaliti motor čamca, moj zapovjednik desetine se snašao i rekao da počnemo veslati puškama.
Već smo se počeli primati za cijevi pušaka kad je motor čamca napokon proradio ali nas je rijeka odnijela dosta daleko od planiranog prostora za iskrcavanje koji su naši očistili sa eksplozivom.
Kako smo se približavali obali, svi smo počeli pucati prema dijelu na koji ćemo se iskrcati jer nismo bili sigurni da li na tom prostoru ima neprijatelja pa smo se pokrivali paljbom.
   Napokon smo pristali uz obalu koja je bila dosta strma. Već se nekoliko prijatelja popelo uz nasip a ja sam skliznuo u vodu skoro do pojasa pokušavajući se rukama penjati po blatnom nasipu. Suborci su me povukli gore uz nasip.
Po iskrcavanju smo se počeli raspoređivati uz obalu ciljajući na obližnje bunkere i rovove. Dobro da su bili prazni.
 
    Čamac se u međuvremenu vratio po drugu grupu iz 1. pješačke bojne koja je čekala na našoj obali.
Kako smo se rasporedili uz rijeku po obali, suborac je shvatio da smo ušli u minsko polje, vidio je dio protupješačke mine kako viri iz zemlje pored njega. Nedostajalo nam je nekoliko metara do njihovih rovova pa smo se jedan po jedan lagano prebacivali po tragovima koje je prethodnik ispred nas napravio. Imali smo sreće, jer da je sada netko stradao, ne bi to dobro završilo.
   Ispred nas je bila čistina koju je trebalo prijeći da dođemo do prvih nekoliko kuća. Razvili smo se u strijelce i polupognuti smo lagano prelazili čistinu uz razmak od nekoliko metara između nas. Iznimno opasan dio bez ikakvih zaklona. Bez zaklona se osjećaš izuzetno ranjiv, osjećaš kao da će te prvi ispaljeni metak ubiti.
Tek kad smo se približili kućama, na nas je otvorena paljba sa nekoliko prozora jedne od kuća. Sklonili smo se pod zidove i zaprijetili da ćemo ih raznijeti ako se ne predaju. Kako je paljba nastavljena, počeli smo ubacivati bombe kroz prozore kuće.
Znam da sam pomislio, ako se bomba odbije od zida ili nam je vrate, gotovi smo, jer smo bili zbijeni u grupici na otvorenom pod zidom kuće koji nam je pružao kakav-takav zaklon od paljbe iznutra.
Iz kuće se zatim čulo nekoliko eksplozija od ubačenih bombi i staklo na prozorima se rasprsnulo okolo nas.
    Paljba je prestala i netko je iznutra viknuo da ne pucamo da ima u kući djece.
Viknuli smo im da izađu sa dignutim rukama i da se predaju.
Nakon toga je izašla žena a iza nje dvoje djece sa podignutim rukama i jedan teško ranjeni neprijatelj kojeg smo razoružali i polegli na zemlju. Ali je ubrzo iskrvario jer ga je geler bombe pogodio u oko. Drugi neprijatelj je već prije toga poginuo u međusobnoj borbi pa smo ga samo izvukli izvan kuće. Odmah sam mu uzeo M-48 i stavio na svoja leđa.
    Ušli smo u kuću i popeo sam se da pregledam gornji kat sobu po sobu. Kako sam ulazio u prostoriju, nogom bih razvalio vrata i ušao ciljajući na moguće skrivene neprijatelje. Ali nismo više našli nikog u toj kući. Pregledali smo da li ima još oružja unutra.
Prijatelj podigne slušalicu telefona iz koje se čuo signal da je telefonska linija u redu. Zezali smo se da bi trebali nazvati svoje doma.
    U međuvremenu je već stiglo nekoliko čamaca sa dečkima iz 1. bojne tako da nas je već bilo dovoljno za borbu ako neprijatelj krene u protunapad.
Pregledali smo još nekoliko okolnih kuća koje su bile raštrkane uz obalu, pored ceste, nekoliko stotina metara od ulaska u Bosansku Dubicu. Nismo naišli na neprijatelje već samo na neku staricu.
Ženu i djecu smo stavili u kuću sa tom staricom i zaprijetili im da ne izlaze van, da netko slučajno ne zapuca na njih. U kaosu bitke najčešće prvo pucaš pa pitaš tko je. Ne trebamo na savjesti imati civile ili ljude koji nam nisu prijetnja.
    Odjednom iz jedne od kuća, koje smo već pregledali, kroz prozor iskoči neprijatelj i počne trčati preko ceste u obližnji kukuruz udaljen dvadesetak metara. Povikali smo da stane ali kako nas nije poslušao, ispalio sam s boka pojedinačno nekoliko metaka prema njemu. Ne znam da li sam ga ranio ali se već izgubio u kukuruzu.
Uhvatio nas nespremne jer smo se već malo bili opustili nakon početne borbe. A bili smo i uvjereni da su kuće koje smo pregledali prazne i da nam s te strane ne prijeti opasnost. Često si u situaciji da ne možeš pregledati detaljno svaki dio kuće jer moraš ići dalje. To nas je moglo koštati života.
Poslije me prijatelji malo zezali da sam ga namjerno pustio jer sam inače bio dobar strijelac. Istina je da mi je tada bilo žao što ga nisam pogodio jer je predstavljao opasnost pošto je bio iza naših leđa tamo negdje u kukuruzu.
 
    Nakon što smo se pregrupirali, krenuli smo u obuhvatni napad na grad. Mi izvidnici, sa dijelom pješaštva iz 1. bojne, smo u koloni nekim puteljkom krenuli na brdo iznad grada, dok je ostatak pješaštva krenuo uz cestu prema gradu. Nije nas bilo stotinjak ili malo više sveukupno. A krenuli na gradić koji je trebao brojati više tisuća ljudi. I to bez pratnje oklopnih vozila.
Smiono i blesavo. Ali valjda zapovjednici znaju što rade (siguran sam da su se tako tješili i u rovovima prvog svjetskog rata, zapovjednici bi trebali navodno sve znati, iz udobnosti svojih kancelarija...).
    Naša je grupa u koloni, s međusobnim razmakom od nekoliko metara, krenula preko nekog kanalića na obližnje brdo. Prošli smo već tako možda 200 metara. Ispred mene je bilo desetak ljudi, pomiješani smo bili sa suborcima iz pješaštva. Izašli smo iz kanalića koji je prolazio čistinom prema brdu i ušli na puteljak koji je vodio kroz rijetko drveće koje je pružalo barem nekakvu zaštitu od pogleda iz smjera grada.

    I tada je krenuo pakao!
Već se malo ranije, niže od nas, čula rafalna paljba iz više oružja. Dečki iz pješaštva, koji su uz cestu išli direktno prema gradu, ušli su u borbu s neprijateljem. Čuju se rafali, eksplozije bombi...
    Prednji dio naše kolone već je došao do neke stare škole na brdu kad su nas počeli tuči iz oklopljenog protuzrakoplovnog trocijevca sa rasprskavajućom municijom.
Pozalijegali smo po zemlji dok su oko nas zujali zastrašujući komadi rasprsnutih protuzrakoplovnih metaka koji su bušili zidove stare škole kao da su od papira.
Grane rijetkog drveća oko nas su padale po meni i prijateljima. Kad bih barem zubima mogao iskopati duboku rupu, ali sumnjam da bi me i tada moglo zaštititi.
Dečki su pokušali sa nekoliko protuoklopnih ručnih bacača pogoditi oklopno vozilo koje je neprestano pucalo po nama. Ali je vozilo bilo na susjednom brdu, predaleko da bi ga se moglo precizno naciljati, tako da su rakete padale dosta prije tog vozila.
Nešto kasnije je paljba po nama prestala. Ne znam da li ga je netko pogodio ili su se samo povukli. Vidio sam kako zrakom lete vođene rakete, Maljutke, s naše strane pa je vjerojatno to bio razlog što su prestali tuči po nama.
 
    Nekoliko metara ispred mene je ležala teta Nena (tako smo je od milja zvali), medicinska sestra Nevenka Topalušić, koja je samo sa medicinskom torbom išla sa nama u vrhu napada. Istinska heroina Domovinskog rata, preminula je na braniteljskim prosvjedima u Zagrebu 22.10.2014. Od tada taj Trg nosi njeno ime: Trg Nevenke Topalušić. Nevjerojatno hrabra žena. Bio sam sretan što je bila blizu mene, jer ako budem ranjen, imat ću njenu stručnu pomoć. Osjećao sam se sigurnije. Nama dvadesetgodišnjacima je bila poput majke.
    Na tom mjestu smo dosta dugo ležali, nismo se mogli pomaknuti jer su stalno tukli po nama i oko nas. Stalno se čulo zujanje metaka. A u daljini stalni rafali.
Dolje se čula žestoka pucnjava, bilo je bliske borbe jer je naše pješaštvo ušlo u blisku borbu prije ulaska u grad.
    Odjednom, na nekoliko metara ispred mene i tete Nene padne minobacačka granata nekog većeg kalibra. Detonacija nas je podigla nekoliko centimetara u zrak i prekrio nas sloj zemlje koja je padala po nama od eksplozije. To što smo ležali nam je spasilo život jer su geleri letjeli iznad nas. Osjetio sam snažan udarni val i bio u šoku vjerojatno pola minute. Zujanje u ušima...
    Pomalo sam počeo čuti glas tete Nene koja me dozivala: Pedi, da li si ranjen, jesi li u redu? Ja onako prekriven zemljom pogledam nju koja je isto bila prekrivena zemljom. Pokazujem joj na svoje uši i mašem dlanovima da je ne čujem. I ona mi klimne glavom i pokaže da i ona skoro ništa ne čuje. Tada smo se samo nasmijali jedno drugom. Imali smo gadnu sreću što nismo bili raskomadani. Provjerim da li imam krvi u ušima ali mi bubnjići nisu pukli. Za sada je u redu.
    Ispred nas je nizbrdica i na 200-300 metara se vidi jedna od ulica gradića sa nizom kuća i cestom. Oko nas poneko drvce, iza leđa gusta šikara pored koje je kukuruzište. Dolje lijevo, od kud smo došli, na par stotina metara se vidi rijeka Una sa drvoredom i ponekom kućom. Na vrhu brda, na 50-tak metara od mene je zgrada stare škole.
    Iznenadio sam se kad sam vidio da kroz grad sporednom cestom prolazi kombi pun uniformiranih neprijatelja. Nas nekoliko smo otvorili vatru na njega i kombi nekontrolirano skrene s ceste u neko dvorište jedne od kuća prigradskog dijela koji je bio najbliže nama. Nekoliko neprijatelja se rastrčalo po kućama u toj uličici, dok su vozač i par ljudi ostali ležati na sjedištima, očito mrtvi.
Kako smo kasnije na težak način saznali, to je bila grupa dobro uvježbanih snajperista. Rasporedili su se po tim kućama, po prozorima i krovovima te ubili i ranili dosta naših ljudi.
    U našoj grupi, najteže su prošli dečki iz pješaštva koji su ostali na brisanom prostoru iza nas, bez zaklona. Snajperisti su ih gađali jednog po jednog. Neke bi samo ranili pa kad bi im netko krenuo pomoći, ubili bi ga.
Mi smo tako ostali odsjećeni od glavnine snaga koja se grupirala blizu Une po okolnim kućama.
 
    Netko je pozvao tetu Nenu jer je bilo dosta ranjenih i ona je otišla pomoći ranjenicima. I sama je pritom zadobila više rana te je na kraju završila u kolicima. Kad je krenula pognuto pomoći ranjenima, znam samo da sam u šoku pomislio; ženo Božja kuda ćeš... Podsvjesno sretan što ja ne moram nikud ići sa svojeg položaja jer me je visoka trava ispred mene dovoljno sakrivala od pogleda neprijatelja, iako smo bili na brdu.
Ali je i dalje naša grupica, koja je ležala, bila izložena bez nekog zaklona, osim tog rijetkog drveća oko nas. Ako nas krenu žešće granatirati, granata bi se mogla aktivirati na nekoj od grana i eksplodirati u zraku, pa nam ne bi pomoglo to što ležimo na zemlji.
    Svako malo bi se čuo zvuk koji je, kao iz dubine pakla, prolazio između nas i Une, a stvarali bi ga meci iz snajpera. Vjerojatno se radilo o posebno prilagođenim snajperskim mecima jer obični meci probijaju zvučni zid i čuju se sasvim drugačije, više kao zujanje stršljenova. Ovi su zvukovi bili zastrašujući, kao da prolaze kroz tunel, kao prigušena rika neke zvijeri. Pošto smo bili na brdu, ti su meci prolazili ispod nas i zato nam je vjerojatno taj zvuk bio neobičan.
Kasnije, kad smo više znali o detaljima akcije, saznao sam da je gotovo svaki taj zvuk odnio nečiji život ili nekog ranio. Bili su jako precizni. Znali su nekog namjerno raniti pa bi ubili svakog tko im je krenuo pomoći.
    Nekoliko metara pored mene bio je moj prijatelj iz voda, Zmaj. Vidim da stalno puca prema kućama niže u gradu. Pitam ga na što puca a on mi pokaže prema nekoj čistini pored grada i kaže: Kumići idu na nas.
Ležao sam bočno u odnosu na njega pa je on imao bolji pogled prema gradu. Imao sam što vidjeti, neprijatelj kao u filmovima preko neke čistine pognut trčkara prema nama. Otvorio sam i ja paljbu. Još si mislim, pa kakve to budale idu kao pokretne mete pred cijevi našeg oružja.
Kasnije sam pretpostavio da su Srbi prisilili svoje, koji su u "Oluji" pobjegli pred nama, da jurišaju u sigurnu smrt.
Napad je pomalo odbijen. Valjda više nisu imali koga uzalud žrtvovati.
 
    Pogledam prema Uni kad vidim dva neprijateljska zrakoplova kako bacaju bombe i raketiraju položaje na našoj obali. Kako smo bili na brdu, bili su mi gotovo u razini očiju. Kasnije saznajem da je jedan bio Jastreb a drugi Orao, iz sastava srpskog zrakoplovstva.
Kako su se okretali, točno sam vidio njihove kabine i oba krila te ispaljivanje raketa na suborce koji su bili preko Une, na našoj obali.
Mislim si, pa neće valjda sad prema nama. Nikakav zaklon nemam. Osjećao sam se bespomoćno, kao da sam goloruk pred T-Rexom. Nemamo nikakve šanse za preživjeti ako im jave da smo tu. Ali nisu krenuli na nas.

    Satima smo ležali na istim mjestima. Izmolio sam sve molitve kojih sam se sjetio, obećavao Bogu da ako se izvučem, nikada više ne idem u rat... Izvadio sam svoj pištolj, ubacio metak u cijev s namjerom da ne padnem živ u njihove ruke. Izvidnici i snajperisti obično gadno prođu kad ih se uhvati žive.
Zaboravio sam i da imam M-48 na svojim leđima. Snažnija i preciznija puška od moje puškostrojnice.
Pucali smo po krovovima i prozorima kuća pretpostavljajući da baš odatle snajperi tuku naše. Sve je bilo napamet. Predaleko da se išta dobro vidi ili pogodi. Sumnjiv ti je svaki prozor, svaki crijep, vrata...
    S vremena na vrijeme bi nas zujanje metaka oko nas podsjetilo da znaju da smo tu. I granate bi letjele iznad nas, prema Uni. Čulo se ono njihovo poznato zujanje kad prolaze iznad. Te nisu toliko opasne kao one čije zujanje ne čuješ. Rijetko koja bi pala nešto bliže nama, možda na nekih 100 metara.
 
    Cijelo to vrijeme sam se naivno tješio da će naši napokon napraviti pontonski most i da će doći naši tenkovi. Tada bi možda imali nekakve šanse. Iako sam kasnije saznao da su u međuvremenu iz Banja Luke i iz cijele tzv. Republike Srpske stigla velika pojačanja neprijatelju u ljudstvu i tehnici.
Ispočetka smo ih iznenadili na tom pomoćnom smjeru napada pa su većinu ljudi poslali da brane glavni smjer napada. Ali su se ubrzo organizirali i rasporedili te smo imali gadnu bitku i na našem smjeru djelovanja.
 
    Novi šok je uslijedio kad sam čuo iza leđa iz šikare kako netko ili nešto dolazi lomeći granje oko sebe. Točno sam pomislio da nam je neprijatelj došao iza leđa.
Legnem na leđa i pripremim se na rafalnu paljbu. Kad izviri suborac iz 1. bojne. Došao kroz granje po nas da nas izvuće do školske zgrade.
Pao mi kamen sa srca. Dobro da nisam pucao na slijepo. Nas nekoliko koji smo ležali cijelu vječnost (barem mi se tako činilo) na tom dijelu, dopuzali smo do granja i sastali se sa ostatkom ljudi, njih desetak, kod zgrade stare škole koja je bila pedesetak metara od naših dosadašnjih položaja. Ali je pružala ipak nekakav zaklon od minobacača i snajpera.
Jedino smo morali pretrčati brisani prostor od desetak metara na koji nas je suborac upozorio da pretrčavamo jedan po jedan jer ga neprijatelj pokriva snajperima. Već je bilo ranjenih na tom dijelu. Moram zaključiti da nikad brže nisam trčao u cik-cak kao tada.
    Pozdravili smo se sa ostalima i čuli kakva je situacija. Tek smo tada saznali u kakvim smo problemima jer do tada nismo imali vezu sa ostalima. Tu je bio ranjen i prijatelj iz moje sobe, Željko. Uspjeli su ga izvući dolje do glavnine snaga pored Une te čamcem preko rijeke.
Tu smo ostali previti jednog suborca iz 1. bojne koji je dobio metak u prsa. I malo smo se mogli opustiti koliko je situacija dozvoljavala. Iako se stalno puškaralo i granatiralo.      Nekoliko prijatelja je otišlo do prve obližnje kuće pogledati ima li hrane i da nam donese vode.
I tako odsjećeni smo se pripremali za moguću borbu. Provjerili smo municiju. Nisam potrošio previše metaka jer se pucalo pojedinačnom paljbom, nikad ne znaš koliko ćeš dugo ostati bez opskrbe pa se ne razbacuješ bespotrebnom rafalnom paljbom. Još je za mene bilo u redu, pošto sam imao jednu verziju Kalašnjikova koji koristi municiju kakvu ima i neprijatelj. Moji suborci iz postrojbe su imali drugu vrstu oružja sa NATO municijom.
    Bilo nas je petnaestak, sa jednim teškim ranjenikom. Dočekali smo i sumrak.
Kad evo Šargije po nas kroz kukuruzište. On je jedan od najhrabrijih ratnika koje poznajem. U otvorenim napadnim borbama, kao i u diverzantskim akcijama smo često mi izvidnici bili vrh oštrice, a Šargija je obično bio prvi.
    Skinuli smo vrata sa škole i na njih stavili teško ranjenog suborca koji je već izgubio dosta krvi i bio potpuno blijed. Gotovo sam bio siguran da se neće izvući. Sreća da sam bio u krivu, godinama kasnije sam saznao da je ostao živ.

    Pomalo smo se izvlačili kroz kukuruzište do glavnine naših snaga koji su bili pored kuća u blizini Une. Tu smo se pregrupirali i čekali da vidimo što dalje. Nešto smo napokon uspjeli na brzinu i pojesti.
Tad smo saznali i kakav smo pokolj doživjeli, da nismo mogli do tijela naših poginulih, o silini borbi, mnoštvu ranjenih...
Napravljena je polukružna obrana te su se grupe izmjenjivale u toku noći u tako napravljenoj obrani. Nas nekoliko izvidnika iz 2. voda smo se naredali po krevetima u sobi gdje je bilo terensko zapovjedništvo te odrijemali možda 2 sata u sjedećim položajima, ne skidajući borbenu opremu sa sebe.
    Uspjeli smo čuti razgovore motorolama sa zapovjednikom na našoj obali koji tvrdoglavo govori da se Gromovi ne povlaće. Kao da ne čuje ljude koji mu na rubu snage preko motorole viču kako nema tko držati obranu, da ako krenu na nas, pregazit će nas.
Još čujemo i neprijatelja kako se ubacuje u razgovor jer je uzeo motorolu sa jednog od naših poginulih suboraca.
    Ne znam da li nas je ostalo možda polovina od ljudi koji su krenuli u napad. Ostali su bili ili mrtvi ili ranjeni. Gubici su bili veliki.
Kasnije je došao red na nas da zauzmemo obrambene položaje oko skupine. Tu smo bili nekih sat vremena. Ništa nismo vidjeli osim kojeg bljeska granate. Ali se zato čula buka vozila u daljini.
Što ćeš bolje; nabujala rijeka iza leđa, nas niti stotinjak preostalih na neprijateljskom prostoru, neprijatelj nagomilava snage ispred nas...
Već neko vrijeme nisam imao nade da ću se živ izvući.
 

    Napokon se s naše obale počeo čuti zvuk motora na čamcu te smo saznali da je zapovijeđeno povlačenje. Ponoć je odavno prošla, uskoro nas mrak neće štititi.
Čamac po čamac dok se svi iz 1. bojne nisu izvukli. Ostali smo samo mi izvidnici koji smo čuvali odstupnicu.
    Stigao čamac i po nas. Polako smo se po mraku povlačili do obale rijeke i počeli se ukrcavati.
Šargija je bio, naravno, zadnji u povlačenju. Došao do nas nekoliko koji se još nismo ukrcali i kaže da je neprijatelj jako blizu, prilazio nam malo po malo tokom noći, čuje im se razgovor i udaranje opreme u hodu.
    Ukrcali se i mi zadnji u čamac. Čamac krene prema našoj obali sa prvim zrakama svjetlosti.
Uspjeli smo. Izvukli smo se na našu obalu. Da smo ostali samo malo duže, ja ovo najvjerojatnije ne bih pisao.

    Odspavali smo nekoliko sati prijepodne u kućama na našoj obali. Nismo ni čuli da se i dalje puca okolo Une.
I Brle, i Zmaj, i pokojni Tresk... i svi ostali suborci, moja braća po oružju s kojima sam dijelio i dobro i zlo u tim bitkama, uspjeli smo odspavati neko vrijeme po kućama, na mekanim krevetima. Iako u odjeći i opremi, sa puškom u naručju. Bilo je kao u hotelu s 5 zvijezdica.
To mogu shvatiti samo oni koji su to prošli. Ne treba ti puno da budeš sretan kad si u takvoj situaciji.
 
    Probudili su nas iz sna jer su navodno neprijateljski helikopteri krenuli prema nama.
A i govorilo se da ćemo nazad u napad, opet preko rijeke. O Bože...
    Ne znam koliko će ljudi koji ovo čitaju moći shvatiti taj osjećaj: Jedva izvukli živu glavu, pomirili se prvo da se nećemo izvući, pa se ipak uspijemo jedva izvući. Potpuno demoralizirani. A sad da ćemo nazad? Sada kad nas neprijatelj željno očekuje sa znatno jačim snagama u ljudstvu i tehnici?
    Otišao sam i sjeo na pola livade iza kuće gdje smo odspavali par sati. Ubacio sam metak u cijev i čekao helikoptere.
Bilo mi je svejedno hoću li poginuti... Od helikopera, snajpera... Samo da bude brzo...
Ali neka barem dobijem priliku i ja zapucati. Jer ako krenemo nazad u napad, nećemo ni Unu prijeći, bit ćemo mrtvi, bilo od metaka ili utapanja.
    Ipak lažna uzbuna. Odustalo se i od napada...
Vratili smo se do ceste, do našeg kamiona. Dobro da se netko od naših sjetio da ne sjedamo odmah u kamion, nego da hodamo po grabama uz cestu, pored kamiona. Cesta je bila blizu rijeke Une. Kasnije smo vidjeli da je cerada na kamionu izrešetana.
 
    Imali smo sreće. Vratili smo se u terensku bazu u Maji. Ako se prolazak kroz takav pakao može nazvati da smo imali sreću. Mozak pamti, posljedice ostaju trajno, zauvijek. Za razliku od drugih, mi smo se vratili. Mnogi nisu.
Pri povratku smo saznali kako su naši prijatelji iz 1. voda izvidničke satnije uletjeli u zasjedu na glavnom smjeru napada. Mnogi bili ranjeni. Većinom teško. Očekivali su ih.

    Operacija "Una-95" odnijela je 49 života, od čega je 26 poginulih Gromova. Od toga 13 poginulih Gromova u našem prostoru napada. 9 poginulih nismo mogli izvući jer je neprijatelj oformio jaku crtu obrane na dijelu gdje su naši poginuli suborci ostali ležati.
Ozlijeđeno je ili ranjeno 111 ljudi. I to sve u nešto više od 24 sata.
 
    Koga kriviti? Zapovjedni vrh, Srbe, Hrvate, sebe, sudbinu?
Koga god da krivimo, neće vratiti živote poginulih, neće izliječiti tjelesne i duhovne rane koje su ostale.
Ali želio bih da se prava istina o uzrocima i posljedicama napokon sazna. Ma kakva ona bila.
 
    Slušao sam svašta, svašta se pisalo o akciji. Kako je operacija ishitreno isplanirana u Zagrebu jer smo navodno za to dobili zeleno svjetlo od SAD-a pa se generali htjeli dokazati u planiranju operacije bez terenskih izviđanja, ne vodeći računa ni o nabujaloj rijeci i snazi protivnika, o broju ljudi koje šalju na gradove u kojima živi 10 puta više neprijatelja nego što je nas bilo u napadu. I to još u vrijeme kad je dosta naših suboraca bilo na odmoru ili se oporavljalo od ranjavanja u "Oluji" koja je bila mjesec dana prije.
    Pa onda da su u SAD-u promijenili mišljenje jer bi se uništenjem tzv. Republike Srpske stvorio u Srbiji ogroman broj izbjeglica... Jer je i s druge strane u napad krenula Armija BiH s kojima smo trebali uništiti Srbe na tom prostoru...
    Sve to zvuči kao jeftin izgovor planera ove akcije kako bi opravdali velik broj gubitaka s naše strane i najteži poraz koji smo doživjeli pred sam kraj Domovinskog rata.
Kao da ih nije bilo briga za naše živote.

    Kako danas neke stvari objasniti ljudima koji se opterećuju da li će obući plavu ili zelenu odjeću na sebe, kojima je stres ako šef na poslu vikne na njih... Koji mjesecima kukaju ako su na cesti pregazili mačku. Koji nam danas govore kako smo privilegirani...
    Dao sam si truda da napišem ovo moje sjećanje na taj događaj. Ima sigurno dosta toga što sam izostavio. Jednostavno je nemoguće sve napisati. Nešto sam zaboravio, nešto je bilo preemotivno za napisati...

    I da se zna ovo: Samo u "Oluji" i "Uni", u nešto više od mjesec dana, dakle u samo dvije akcije koje su trajale ukupno oko tjedan dana, izvidnička satnija Gromova je imala polovinu ljudi ranjenih i ozlijeđenih, uz jednog poginulog pripadnika - Darka Lisca.
Naša satnija je brojila tridesetak ljudi u borbenom sastavu u to vrijeme, raspoređenih u 1. i 2. vodu.
 
Mi koji smo preživjeli, nosit ćemo taj događaj cijeli život kao tjelesnu i duševnu ranu koja nikad neće zarasti.
Ne ponovilo se nikome i nikad!

Za sve poginule: Počivali u miru Božjem.

© Copyright 2020-2021 Micgrafika - sva prava pridržana
O stranici
Stranica je napravljena s ciljem izlaganja osobnih grafičkih, fotografskih i umjetničkih ostvarenja, predstavljanju zavičaja te drugih autorovih aktivnosti i interesa.
Autor Danijel Pedi
Slijedite me:
Povratak na sadržaj